Plesom derviša sam opsjednuta vec jako dugo.
Često sam nalazila članke ili video isječke na tu temu, gledala ih impresionirana tim umijećem i pomalo tužna što mi je ta vještina nedostižna. Vjerovala sam da su za takvo što potrebne neke natprirodne sposobnosti, stanje duha u koje ja opterećena svakodnevicom nikada neću doći.

Kada sam vidjela najavu radionice, nisam ni trenutka dvojila trebam li doći ili ne.
Sve ostalo postalo je nevažno, znala sam da moram biti tamo, a moje nepovjerenje prema samoj sebi da ja to mogu svladati u času je bilo nadglasano željom da pokušam!
Na radionicu sam došla otvorena i bez velikih očekivanja, djetinje radoznala, straha od nepoznatog maknutog u stranu.

U prvom pokušaju vrtnje koji je trajao oko 4 minute sam samo promatrala bez ikakvih misli i emocija, radoznala da vidim što se to dešava izvan i unutar mene, kako moje tijelo reagira na neke nove pokrete, da li mu je udobno ili ne i kako se ja osjećam dok se vrtim. Kad smo završile i kad sam uvidjela da to nije nista natprirodno i čudno, bilo mi je žao sto je zabava prošla. Htjela sam još, još i još. I htjela sam to sve odmah!

U drugom pokušaju, koji je trajao duplo dulje, desile su se one prave stvari. Kad sam uhvatila ritam, a vrtnja postala stabilna, svijet oko mene je nestao.
Ostali smo samo ja i beskonačan pokret. Postala sam svjesna da ja svojom vrtnjom kreiram svoj vlastiti svemir, da se u tom trenutku doista sve vrti oko mene, da samo ja imam moć upravljati brzinom i veličinom pokreta, da samo ja imam moć da ga pokrenem i zaustavim.
Preneseno u svakodnevni život, shvatila sam da jednako tako samo ja i ništa izvan mene nema tu moć da mi naudi.  Ta je spoznaja bila tako oslobađajuća da mi je izvukla smiješak koji za cijelo vrijeme vrtnje (i kasnije) nije silazio s usana. Napokon sam shvatila odakle dolazi onaj čarobni osmjeh na licima istočnjačkih mistika.

Naučila sam koliko je važno zadržati fokus, kako u vrtnji tako i u životu.
Iskustveno sam razumjela frazu koju stalno nalazim u raznoj dohovnoj literaturi: "Keep focused!".
Sada znam: svaki puta kada bih izgubila fokus sa svoje ruke koja je služila kao uporišna točka, loše se osjećalo moje tijelo, bilo mi je mučno. Jednako tako kad god izgubim fokus sa onog sto je bitno u mom životu - pati moja duša!
Shvatila sam i značenje fraze 'Biti sada i ovdje', jer u vrtnji, ne biti prisutan i svjestan onog što radiš znači gubitak ravnoteže i vjerojatni pad.

U vrtnji koja je pokret, našla sam jednu jedinu stalnu i mirnu tocku: svoju svjesnost. Zadržavsi se u njoj, sve ostalo postalo je nevažno.
Promatrala sam svoje emocije bez poistovjećivanja s njima. Vidjela sam strah, paniku i očaj. Strah od brzine kojom sam se vrtila, paniku od gubitka kontrole i očaj u toj samoći u kojoj sam bila i gdje sam sama bila odgovorna za zbivanje u vrtnji, ne znajući što mi se sve može dogoditi i kako ću se iz tog izvući. 
Ne vezujući se za emocije i ne dozvolivši da me obuzmu, dogodilo se oslobođenje u vidu spoznaje da nisu emocije te koje kontroliraju mene, vec ja njih. Svladala sam svaku moguću prepreku koju je um (čiji je posao da pruža otpor) stavio preda me. Najvažnije od svega je što sam za to kratko vrijeme uspjela vrtnju i osjećaje i misli u njoj povezati s obrascima koji mi se ponavljaju u svakodnevnom životu. Otklonivši ih u vrtnji, otklonjeni su i iz života.
 
Još jednom sam pomakla vlastite granice, napravila nešto što sam do tada mislila da je nemoguće, nadmašila samu sebe. Ponosna i ispunjena mirom i novim spoznajama, završila sam drugi krug, osjećajući ništa drugo do čistu sreću što sam dio ovog života i zahvalnost Bahari za priliku koju mi je dala.

U trećoj vrtnji, koja je zapravo bila finale radionice: vrti se bez ograničenja najduže što možeš, nije se desilo ništa spektakularno. Prepustila sam se sad vec poznatoj tehici i uživala u slobodi pokreta koji koliko god slobodan toliko je i strogo kontroliran (ali od mene same!) i prvi put iskustveno osjetila što znaći meditirati u pokretu. Nakon 15-tak minuta vrtnje me svladao umor i igra se završila.

Ljudi pitaju zašto se smješkam, govore mi da sam nekako drugačija i čude se. Šta da im kažem? Na prvi pogled se ništa nije promijenilo, ista sam, isti je moj zivot, svakodnevica, sve. Ali duša... Ona se vrti... vrti... vrti....

 K.V., 24.05.2010.