RADIONICA ZA MOJU DUŠU

Details
Published: Tuesday, 06 January 2015 19:54

Još nisam upoznala ženu koja je u svijet orijentalnog plesa ušla s ciljem zarade.
Priče su raznolike – od oduševljenja tuđim nastupom, slučajnog odlaska na tečaj, do promjene plesnog stila.
Spominje se osjećaj slobode, ženstveni pokreti, mogućnost da se izraze, trenutak opuštanja i vrijeme za sebe, …

Ali brojne plesačice, pogotovo kada počnu nastupati i/ili podučavati, odabiru radionica pristupaju slično kao da grade poslovni CV – one na kojima će naučiti koreografije, kombinacije, stilove ili plesačice koji su trenutno 'in'.
I nema ništa loše u takvom pristupu jer se na taj način usavršavaju u vještini u kojoj inače uživaju.

Ipak, svaka od nas doživi neku radionicu kao transformirajuću i posebnu.
Za mene je to bila radionica sufi iscjeljivanja s Amel Tafsout.

Tražeći informacije o sufi vrtnji, na jednom od plesnih foruma sam našla dojmove polaznice s jedne Ameline radionice.
U to vrijeme o njoj nije bilo previše informacija na internetu osim njezine web stranice na kojoj je bilo par tekstova o berberskim tradicijama iz kojih potiče.
Tih par tekstova je bilo dovoljno da me zaintrigiraju i da pratim njezin raspored radionica po Europi.
Dvije godine kasnije, gostovala je u Beču i znala sam da moram otići na njezine radionice iako nisam znala šta me očekuje na njima.

 

Radionicama je prethodila kratka prepiska jer sam se bojala da će radionice biti na njemačkom kojeg ne razumijem i da neću moći sudjelovati, ali Amel je rekla da ne brinem.
Naš prvi susret je bio iza pozornice u kazalištu – završna predstava škole koju je vodila učiteljica u čijem umjetničkom projektu sam tada sudjelovala kao dio trupe Banat Al Ward.
Amel me prepoznala među svim plesačicama i zagrlila kao da se znamo godinama. Imala je energiju mudre bake koja nosi znanje generacija za kojom većina nas čezne.

S većine radionica se vraćam s hrpom bilješki, s tog vikenda imam samo jednu rečenicu:
'Zahvalna sam jednoj ženi što sam joj bila partnerica i uživala u njezinoj divljoj strani – razbarušenoj kosi,teškom disanju, urlicima, tijelu koje se grči i baca po podu, istovremenom smijehu i plaču…. '
Svjesna sam da ovo zvuči kao opis seksa, ali radilo se o zar ceremoniji.
A onda opet, vidjela sam stranu žene koji vide samo muškarci u najintimnijem trenutku prepuštanja partnerice, osjetila sam mir koji donosi trans, čistoću vizije …
Sve moje prethodno plesno iskustvo mi je omogućilo da se prepustim ritmu i kroz repetitivne pokrete smirim vječiti žamor u glavi.

Kada me netko pita što smo radile, odgovor je jednostavan – disale, vrtile se, vokalizirale samoglasnike, OM-ale, grlile se, izvodile pokrete vezane iz zar i zikr rituale, plakale, razgovarale …
A opet toliko posebno,  transformirajuće.
Na par sati Amel bi nas pretvorila u pleme blisko povezanih žena koje smo jedna drugoj podrška.
Vratila bi nas u vremena kada je ples bio terapija za sve emotivne boli i način da se kaže neizrecivo.
S jedne strane imam osjećaj da nisam naučila ništa što bi mogla prenijeti drugima, s druge strane ta radionica me podsjetila zašto sam se zaljubila u ples i što mi znače ženske grupe podrške.

Već 6 mjeseci odgađam pisanje ovog teksta jer mi je skoro nemoguće naći prave riječi, a obećala sam podijeliti dojmove s prijateljicama koje su mi poklonile radionicu za prošli rođendan.
Pssst … Nadam se da će mi isto pokloniti i ove godine. :)