|
A sada nešto potpuno drugačije - muški glas u Oazi s dojmovima o metamorfozi njegove supruge Prošli tjedan sam sjedila na terasi dragih prijatelja - ona je moja polaznica, ali s vremenom smo postale bliske prijateljice.
Dok je nosila čaj i kekse iz kuhinje, ponosno je 'vrpoljila' guzom pokazujući kako joj dobro stoji suknja. Preciznije, kako joj puuuuuno bolje stoji stara suknja.
Ali ono što je privuklo moju pažnju bio je zadovoljan pogled njezinog supruga koji nije odvajao oči s nje. I to nakon 29 godina hodanja, 28 godina braka i 3 djece.
Nisam mogla, a ne prokomentirati: 'Davore, a kako bi bilo da ti napišeš koju riječ o tome kako je ples utjecao na tvoju ženu?'
Pogledali su se i zaključili da je to savršena ideja.
Pročitajte tekst koji ju je dočekao uz jutarnju kavu točno na njihovu 29-tu godišnjicu hodanja:
- Kako ti ovo izgledaaa? Jel' doooobroo?
Iskusno oko se odiglo iznad novina (koje su mrvicu skliznule nadolje, da oslobode donji dio gornjeg vidnog polja), zavirilo i zatreptalo. Prst joj ispod pupka. Pokazuje.
–Super!! Nemoš' imat mira ako ona hoće potvrdu neke svoje misli, ideje ili radnje. Bolje odmah nadignuti obrvu, znakovito zaklimati i reči: 'Wooow.' To odmah donosi mir. Barem na kratko. Barem pola stupca. I tako čitaš pomalo… Ali, iskusno oko se ovoga puta odiglo, novine su ispale iz iskusnih ruku i iskusna usta su se neiskusno razjapila. Bemti, kaje ovo? Hej!? Di mi je žena? (Tko će sada tražit' novu?)
Počelo je prije nepune tri godine. Bi plesala. Pleše. Dapače, neka pleše. I više. Pa bi vježbala doma. Ali ne ide na slijepo. Ogledalo. Na vrata, tu jedino stane. Klizna su,izdržat će (ja radio, znam!). Pa se gleda. Pa hvata ritam. A ispada svako malo. Nije ni čudno. Niti se sjećam kada smo zadnji puta plesali. Isplesala se, veli, davno prije, još u SC-u i LAP-u i tom điru. OK. Ali ritam. (Tada je ritam bil osnova, nemoš' fulat, sve da hoćeš. Tum-Tum-Tu-Tum. Sve je bilo ritam. Pjesma je bila samo ritam.)
Ne, ne, ne! Slušaj. Ne ide ako ritam prilagođavaš pokretu. Onda se gubiš. Pokret prema ritmu. Prvi je naglašen. Tako. Bolje je. Pa joj priđeš, odozada, pa ju zagrliš, odozada, (hmmmm) pa ju vodiš u kretnji, pritom glasno brojeći… Prvi je naglašen! Prvi… Prvi… Pa Vi plešete nakon toliko… I plešete, tako. Pogled je na ogledalu, prati Vaše kretnje, i vidiš da ona prati. Konačno prati korak. I prvi je naglašen. I je. I vidiš u ogledalu vas kao nikada do tad. Novi pogled. Ne nužno ljepši ili bolji ili…, jednostavno drugačiji. I plešete. Nakon toliko vremena. Plešete. |